parce di hartije

Ne, necu ti reci. Necu ni spomenuti ovu borbu u meni.
Svesna svoje nesposobnosti pokusavam zakljuciti sta je prisutnije.
Tuga, ljutnja ili razocaranje?  A zar je i vazno?
I dalje nisam sposobna, a volela bih biti.
 
Hiljade reci poklonih onima sto osetiti ih nisu znali.
Njima sto zaboravise ih u magli, ni ne osvrnuvsi se.  
A ja, ja sam sve cesce zaboravljala dodatni deo puta ka izviranju.
Nisam ih znala na povrsinu izvuci.

Sad kad konacno nadjoh svoj mir, ponovo osecam ih.
Drugacije su, ali su moje. To znam.
No da im nadjem pravi put ja i dalje ne znam.
A jake su, toliko da kradu mi dah.

Ne, necu ti reci da velika je borba u meni.

Necu ti pomenuti ni to da sve sto ne napisah,
Najtoplije su reci,smestene duboko u meni
Koje ja ne znam ispisati.
Al’ znam da pogledom znacu ti iskazati.

Necu ti reci ni da trebam te.
Nista necu reci,
Samo dodji i u oci pogledaj me.

Prvi put sam procitala ove reci na blogu jedne prijateljice. Ostavile su utisak na mene i smestile se negde u pozadini mojih misli.

A onda su, samo nekoliko dana pre naseg dana, ponovo isplivale na povrsinu. Ovaj put sam ih razumela jos bolje. Osetila posebno. Zato sam ih i podelila sa tobom bas na taj dan, nas.

Sad kad trenutno kontinenti nas dele, te reci su jos prisutnije. 

To my dear and loving husband

If ever two were one, then surely we.
If ever man were loved by wife, then thee.
If ever wife was happy in a man,
Compare with me, ye women, if you can.
I prize thy love more than whole Mines of gold,
Or all the riches that the East doth hold.
My love is such that Rivers cannot quench,
Nor ought but love from thee give recompense.
Thy love is such I can in no way repay;
The heavens reward thee manifold I pray.
Then while we live, in love lets so persever,
That when we live no more, we may live ever.

Anne Bradstreet
 

Nedostajes.

Ostavila sam svecu na prozoru... Znam da znaces....