Predrodjendansko razmisljanje.
Sutra donosi jos jedan rodjendan.
A veceras, veceras odvodi u razmisljanje.
Znam da rekla sam ti, ali ne znam koliko si stvarno svestan da ti najlepsi si dar koji sam ikad i mogla da dobijem.
Zivot mi se ovog puta bogato nasmesio.
Secam se dalekih pogleda preko pucine, lutajucih misli i zvezde padalice. Ne, nisam pomisljala zelju. Duboko u sebi ja znala sam da postojis. Znala sam, samo sam se plasila da ce nam se putevi mimoici. Zato te dugo nisam ni priznavala. To sam saznanje pripisivala masti i ludom nadanju. Plasila sam se da te vetar ne odnese, pa sam ubedjivala sebi da si samo dio maste. Tako je bilo sigurnije.
A znas li da sanjala sam te?
Nisam ja videla crte tvog lica, ali znala sam da Ti si. Dosetao si se u san osmeh da mi ukrades. Bas svojstveno tebi. A ja, poklonila sam ti taj osmeh sa neopisivom lakocom.
Tog jutra sam ti napisala i pesmu. Po prvi put ti dopustila da postanes malo stvarniji. Verovatno jer sam tad vec osecala da se oboje blizim istoj raskrsnici na kojoj treba da se sretnemo. A plasila sam se. Plasila se da necemo doci u isto vreme. A sta i ako dodjemo u isto vreme? Ja znala sam da prepoznacu te. Ali da li ces i ti mene? Ili ces me samo pogledati u cudu, misleci koliko ludih ljudi na svetu ovom ima.
Izgleda da i ti bese dovoljno lud.
I kao sto rekoh, zivot mi se ovog puta nasmesio.
A ja, evo zadovoljno sedim i piskaram znajuci da dovoljno je samo jedan korak da pruzim i vec sam pored tebe.
Blizina tvoja sad ispunjava svet oko mene. I upravo sad, kad cutimo, dok nisi ni svestan da pogledom te milujem, toliko toga je izreceno.
Za veceras, sapnucu samo jos jedno. Hvala sto i ti prepoznao si mene.
A sutra, donosi neki novi pocetak rodjendana...........
