Rec, dve o njemu...
Ne, nije ovo jos jedna poema.
Niti reci srecno zaljubljene zene, sto u sreci svojoj izgubila je osecaj za realnost.
Ovo je samo nekoliko, iskrenih reci o njemu.
On je moj mali, veliki.
Covek, kao svi, od krvi i mesa. Sa svim svojim vrlinama i manama.
Pametnica moja, a tako skroman. Dve osobine koje su me odmah privukle. Vrline koje me svakim danom sve vise privlace.
Volim sto ih poseduje.
Mane, ah i njih sam posle upoznala. I tad, jos vise shvatila koliko mi znaci.
One su dio njega. I tu su da me ponekad iznerviraju, pak ponekad samo slatko da me nasmeju. Jer na kraju, uvek padnu u senu neceg jaceg. Neceg vaznijeg.
Njegov glas, uvek odagna sve nedace ruznog dana.
Zagrljaj njegov, moj stit. Jak! On u sebi krije svu sigurnost ovog sveta, ipak krhk. Nezan i topao samo za mene.
Pun ljubavi i pozude.
Njegov pogled. Neopisiv.
Vesto se, sa slobodom mogu reci, iza najlepsih trepusa skriva.
I sa neopisivih daljina, u ogromnim guzvama, uvek nadje put do mene. Toplinom svojom da pomiluje me.
On je moj bebe ;)
Na kraju, ponovicu jos jednom. Ne, nije on nestvaran, niti ga ja uzdizem medj' zvezde.
On je samo covek koji iskreno, prihvata i voli mene.
